 Svi vjernici su učeni da postoje darovi Duha svetoga koji su nam svima dani za opće blagostanje i dobro. '' Doista, kao što je tijelo jedno te ima mnogo udova, a svi udovi tijela iako mnogi, jedno su tijelo – tako i Krist. Ta u jednom Duhu svi smo kršteni, bilo Židovi, bilo Grci, bilo robovi, bilo slobodni. I svi smo jednim Duhom napojeni.'' (1 Kor 12, 12-14) Ta istina duboko usađivana u sve krštene u Kristu nije samo fraza, zgodna izreka. To je spoznaja kojom, ako ju prihvatimo, možemo uljepšati sve oko sebe, a time i svoj i živote dragim nam osobama.
Darova je mnogo kao što ima lišća na drveću i svaki je jedinstven, kao, uostalom, i mi sami. Duh je svakome dao onoliko darova koliko je smatrao potrebnim, što je posve individualna brojka. No, to što je nekome dano 2 dara, njegovu susjedu 5 ništa ne znači ako taj susjed ne koristi svoje mogućnosti u dobre svrhe ili ako se precjenuje i ljubomorno čuva svoje.
''Da, po milosti koja mi je dana svakomu između vas velim: ne precjenjujte se više no što se treba cijeniti, nego cijenite se razumno, kako je već komu Bog odmjerio mjeru vjere.'' ( Rim 12, 3-4)
Moglo bi se reći da je ''trgovanje'' svojim darovima kao burza, burza života vjernika; što više uložimo, veća je mogućnost zarade i duhovnog profita. Ako svoje darove držimo u staroj čarapi pod klimavom daskom u podu ispod kreveta, daleko od očiju svijeta, nitko od toga neće profitirati.
A ako sve svoje damo od sebe, za dobrobit brata i zajednice, očekujući malo ili čak ništa za uzvrat, Bog vraća sa stopostotnim kamatama.
Kod Boga nema recesije, na God Streetu uvijek su svi na dobitku jer Bog svoju energiju crpi iz obnovljivog izvora energije- iz svoje ljubavi zbog koje je dao čak i svoga Sina da umre za nas, male ljude, svoju djecu. Posljedni dan koji je Isus Krist dao za nas, bio je ujedno i onaj najteži, onaj u kojem je ljubav došla do zadnje kušnje, najtežeg testa i- prošla.
Što je onda nama pokloniti jedan dan svome bratu ili sestri?
Naizgled, nije puno, ali ni to ne dajemo od sebe. Jer naše srce, u početku puno ljubavi koja dušu čisti, sada je i dalje puno ljubavi, ali ljubavi za materijalno i prema samima sebi. Sada više ne čisti dušu, nego pravi deponij u našem prsnom košu. Deponij, koji iz dana u dan sve više raste, čiji ''smrad'' ugriza za nos one koji nam se pokušaju približiti i možda pokušaju nama dati svoj dan.
'' Ne zgrćite sebi blago na zemlji, gdje ga moljac i rđa nagrizaju i gdje ga kradljivci potkapaju i kradu. Zgrćite sebi blago na nebu, gdje ga ni moljac ni rđa ne nagrizaju i gdje ga kradljivci ne potkapaju niti kradu. Doista, gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce.'' (Mt 6, 19-22)
A gdje je nama srce?
Nije izgubljeno u potpunosti, samo je malo zalutalo u prašumi života. Još se bori, kuca jednoliko i uporno, čak i kada se pravimo da ne čujemo kako pumpa ljubav i brigu u naše vene i vitalne organe. Tu je, to hrabro naše srce, u borbi da se čovjek vrati Božjem putu.
'' ' Evo što ću učiniti! Srušit ću svoje žitnice i podignuti veće pa ću ondje zgrnuti sve žito i dobra svoja. Tada ću reći duši svojoj: dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!' Ali Bog mu reče: 'Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti? Tako biva s onim koji sebi zgrče blago, a ne bogati se u Bogu.' '' (Lk 12, 18-22)
Nemojmo dopustiti da propadne povjerenje koje nam je Bog ukazivao od samog početka svijeta i vijeka. Počnimo s jednim satom, možda i jednom minutom danom bližnjemu, ali neka barem taj minuta bude iskrena, neka bude iz duše i srca. S vremenom će to rasti, a proporcionalno s time rast će i ljubav koju nosimo sa sobom čak i u nebeski dom.
''Proroštva – ona će iščeznuti,
Jezici – oni će umuknuti,
Kada s neba savršeno dođe
Sve nesavršeno tu će nestati.
Samo ljubav nikad neće prestati!''
-Gabriela Dumančić |
Ave Maria
.JPG)
