Dragi župljani, poštovana braćo i sestre !

Pred nama je još jedan Božić. U liku nevinog i nejakog djeteta Bog nam se smiješi i želi svakome od nas po tko zna koji put pružiti ruku, zagrliti nas i osmisliti naš ljudski život.
Jesmo li se ikada zapitali zašto nam Bog silazi u liku djeteta i zašto se utjelovljuje kao  dijete?
Djeca su nam predana na milost i nemilost. O nama ovisi što će od njih biti. Ona su nemoćna da se hrane, da se odijevaju, da se oslobode bolesti, da prežive. Ona ne mogu odoljeti zloći, bez nas ona umiru. Djeca nas trebaju i ona se nadaju da ćemo im biti dobri i da ćemo ih zavoljeti. Ništa nije tragičnije nego razočarati dječje srce. Djeca su Božji upitnik poslan da Bog vidi kakvi smo. Na djeci se vidi jesmo li dobri i jesmo li dostojni biti ljudi. Djeca su vapaj da se spustimo u srce i da im dadnemo život. Djeca su krik za slobodom, mirom i zaštićenošću. Djeca su nenaoružana, ona se ne znaju boriti, djeca nikome ne čine zlo, ona samo čeznu da ih se voli. Djeca mole za komadić života, za jedan poljubac, topli pogled i riječ utjehe i hrabrosti. Djeca  traže od nas mali zalogaj kruha, topla prsa majke, krevetić, lijepu riječ i priču. Djeca nas trebaju. Kako odgovaramo djeci, takvi smo. Kad smo prestali voljeti i željeti djecu, kad nam nije bilo drago da se ona rađaju, kad nismo imali vremena za djecu i kad su nam stvari postale važnije, tad je sam Bog postao čovjekom i javlja se kao dijete među nama. Ne znaš u kojem djetetu ćeš ga prepoznati, i u kojem će te djetetu on spasiti. Tko voli djecu, taj ima nepokvareno srce. Djeca su među nama da bi nas odvela u nebo. Sveti Pavao je rekao da će se žena spasiti rađajući djecu. Tko može djetetu pokloniti dom, srce i ljubav, taj ne može promašiti nebo. Srce majke je komadić neba na zemlji. Najtragičnije žrtve našeg hrvatskog rata su djeca. O njima se najviše brinemo, najviše tugujemo zbog njihove patnje, najviše nas ogorčuje ranjenost djece. Možemo razumjeti da se netko osvećuje odraslim i moćnim ljudima, možemo razumjeti da čovjek vodi rat protiv čovjeka, ali nikada da može raniti, ubiti, ogorčiti ili onesposobiti dijete. Čini nam se da je to onda kraj svijeta, da je čovjek potrošio i zadnji ostatak humanosti. Evanđelje je zabilježilo upravo jedan takav tragičan događaj, ubijanje betlehemske djece. Nečuveno da se jedan kralj morao boriti protiv djece. Nečuveno da jedan kralj poslan štititi ljude, a pogotovo djecu, daje ubiti djecu. Vlast je postala važnija od čovjeka i života, kraljevsko dostojanstvo koje bi trebalo ljudima služiti, pretvorilo se u okrutnost i ubijanje. Čovjek je sposoban za najhumanija djela, ali i za najodvratnija i za najomraženija. Ovisi kamo pođe u svome životu, kome se okrene i što počne živjeti. Dijete treba čovjekovu pomoć. Dijete čovjeku vjeruje. Ono nema drugog načina da preživi nego da vjeruje ljudima da će ga čuvati i da će mu zaštititi život. Razočarati dijete, učiniti suprotno od onoga što dijete očekuje, doista je najodvratniji čin čovjeka. Dijete nema drugog izbora. Ono se nema na koga drugog osloniti, nego samo na čovjeka, kako bi sačuvalo život.
Svi smo mi djeca. Svaki dan se negdje nađe pokoji „Herod“ koji te rani, ogovara, kleveće, grubo kritizira i ubija. Daleko je lakše ubiti dušu, negoli ubiti tijelo. A za to smo svi sposobni. Pa ipak, postoji jedno mjesto u koje možemo stati, postoji  jedno rame na koje se možemo osloniti, postoji jedna sigurnost, ljubav koja nas neće iznevjeriti i kojoj se možemo sigurno uteći. Malo dijete rođeno u Betlehemu dokaz je da sigurno Božja ruka neće nikad izmaknuti svoj dlan, da Božje srce vječito za nas kuca, da se Bog opredijelio totalno za čovjeka. Možemo se, dakle, s mirom osloniti. Nećemo propasti, nego živjeti, jer Bog je za nas.

S ovim mislima vama dragi moji župljani, vama dragi prijatelji, vama dragi kršćani, vama poštovani građani grada Osijeka, želim SRETAN BOŽIĆ I BLAGOSLOVLJENU NOVU GODINU !

Ivan Jurić, župnik