Sa velikom željom, župnik nas je okupio na ovom hodočašću, kako je sam rekao; jer zaista bila je to jedna vrsta hodočašća, ne u neko svetište, već na sam izvor vjere, tamo gdje se ponovo uči vjerovati i spoznavati Isusa kriz najednostavnije stvari; bez materijalnog i velikog sjaja. Put nas je vodio ka dijelu Italije u blizini francuske granice, velikih snježnih alpi, u pokrajinu Piemont, čije je sjedište grad Torino. Uz nas su skroz bili don Ivan Filipović, jedan od prvih svećenika koji je proizašao iz zajednice Cenacolo, te Ante i Radoslav, dečki koji se nalaze u zajednici već nekoliko godina. Nismo se smjestili u Torinu, već u jednom malom gradiću imena Cuneo u «Kući molitve» oca Fuquoa. Kuća ili možda jednostavnije reći samostan, koji vode redovnici i redovnice, gdje se organiziraju duhovne obnove za mlade cijele Italije. Redovnici i redovnice iz te kuće, dosta su prisutni u misijskim zemljama po cijelom svijetu, ne samo u onim najsiromašnijima, već i u bogatima gdje postoji toliki rascjep između siromaštva i bogatstva da se ide u krajnosti. U sklopu kuće postoji i kapela, gdje je već par desetljeća izloženo Presveto i neprekidno je netko pred Njim, izmjenjujući se svaki sat. Smještaj nije bio kako su neki navikli; dvije spavaonice, muška i ženska, ponekad nedostatak tople vode, ali nitko se nebi smio požaliti. Ljudi su nas primili i svako jutro nam ponudili doručak, bez da su išta tražili zauzvrat. Ručak i večeru smo imali svaki dan u drugoj Cenacolo kući.

Nakon doručka, u srijedu, krenuli smo put Pagna, gdje se nalazi kuća zajednice Cenacolo u koju su  smještene časne sestre proizašle iz same zajednice, i djevojke koje svoj život žele posvetiti Gospodinu ili dio vremena provesti u misijama. Dočekali su nas sa osmjehom na licu, pruženom rukom i pjesmom. Lijepo je vidjeti tako nasmijane ljude iako je bio tmuran, kišni dan. Svjedočile su nam Elena i Veronika, koje su zaista prošle pakao ovisnosti i danas zahvaljuju Gospodinu na lijeku koji su dobile molitvom i upornošću. Djevojke i sestre su nam zapjevale i zaplesale, a i mi s njima. Ples i pjesma je jedan od oblika liječenja u zajednici, ma koliko nespretan bio ili neznaš pjevati, pjesma i ples donosi radost i pomaže.

  Nakon par sati, uputili smo se ka Saluzzu, gdje se nalazi Casa Madre, glavna kuća zajednice Cenacolo. Tamo nas je dočekao ručak i opet nasmijana lica. Dečkima smo se odužili pjesmom, kao i u Pagnu. I zajedno slavili svetu misu, gdje nam se pridružio i otac Stefano, prvi zaređeni svečenik u zajednici. «Od sada je ovo vaša kuća»-poručio nam je. Nažalost majka Elvira, utemeljiteljica zajednice nije bila prisutna, bila je u Mexicu u posjeti kućama zajednice Večeru smo imali u kući u Enviama gdje su nam dečki iz zajednice pripremili odličnu pizzu.

  Idući dan smo posjetili, kartuziju u brdima u blizini Cunea gdje smo imali misu i poslije ručak te Torino U Torinu smo posjetili i grob don Bosca, utemeljitelja Salezijanaca te iskoristili priliku i zapjevali pred grobom sveca, koji je zaštitnik mladih.Predvečer smo se uputili u još jednu Cenacolo kuću.

  U petak smo ranije imali doručak, jer je trebalo krenuti put Venecije i onda kući. U Veneciju smo stigli popodne. Lijep sunčan dan, pomalo prohladan. Brodom smo se dovezli do trga svetoga Marka. Velebna zdanja, na trgu evanđelista Marka, rijetko koga su ostavila ravnodušna. Pred sam povratak otpjevali smo nekoliko pjesama pred crkvom i izmamili veliki pljesak okupljeni ljudi. Da smo imali više vremena, mogli smo još pjevati. No čekala nas je još višesatna vožnja ka Osijeku, gdje smo umorni stigli u ranim jutarnji satima