Unatoč poteškoćama, izgradili smo temelje života

ŠARENGRAD – Bilo je hladno kada sam s vlč. Ivanom Jurićem prije 10 godina u veljači pohodila Zajednicu Cenacolo u Šarengradu i zatekoh za stolom „dvanaest apostola“. Ponudili su za objed rižu. Kako smo toga dana postili, vidjevši sve uokolo i njih ih sabrane, prihvatih poziv zajedništva... Blagoslov kuće zbio se u ožujku na spomendan sv. Josipa. Stanovnici u početku nisu prihvaćali nove susjede, no ubrzo su im uz vrata ostavljali mlijeko i hranu, otkriva s. Romana Valešić putujući, od Osijeka do krajnjega istoka Hrvatske, u Šarengrad gdje tiho u molitvi i radu živi Cenacolova zajednica „Sv.Petar i Pavao“, jedna od osam kuća Zajednice Cenacolo u Hrvatskoj i 56 u svijetu s više tisuća stanara. Kuća u Šarengradu slavila je 17. ožujka deseti rođendan, proslavljajući „Školu života“, kako kažu sudionici slavlja, zahvaljujući „Božjoj providnosti i milosrđu koje ljubavlju Kristovog križa liječi sve i bolesti ovisnosti“.

Slavljenički program 20-tak domaćina i mnoštva gostiju, roditelja ovisnika, bivših stanovnika kuće i prijatelja Cenacola počeo je u kapelici duhovnim pjesmama u izvedbi osječke skupine Akvarel, dobrodošlicom Ivana Jurića, duhovnika Zajednice Cenacolo u Šarengradu koji je podsjetio kako je don Stefano Aragno, vidjevši ovdašnja razrušena ognjišta i zgarište, ustvrdio prije deset godina kako će  se ljudi što obnavljaju kuće iznova roditi, kao i momci razrušeni u svojoj nutrini. Tako i bi, zahvaljujući s. Elviri Petrozzi, Cenacolovoj utemeljiteljici, čije je jednostavne riječi o poslanju Jurić ponovio, kazavši: „U kući Božjega milosrđa u Šarengradu u kapelici se pale noćna svjetla između 2 i 3 sata subotom nedjelju jer traje klanjanje pred Presvetim i tada se Kristova istina pretvara u slobodu probuđenu u savjesti vidljivoj u očima klanjatelja. Danas smo svjedoci velike milosti koju nam donosi Božja providnost“. Slavlje je nastavljeno euharistijskim klanjanjem pred Presvetim oltarskim sakramentom uz molitvu i pjesmu te križnim putem na imanju izvan kuće uz vodstvo fra Josipa Šoštarića, šarengradskog župnika. Nakon okrijepe, stanari Zajednice su u scenskom prikazu ispričali „Početak Cenacola u Šarengradu“, zorno poručujući: „Unatoč svim poteškoćama izgradili smo, uz zagovor bl. Djevice Marije i uz pomoć Boga, temelje života, kao što su mještani Šarengrada obnovili svoje domove.Velikom vjerom i molitvom zahvalni smo Bogu na svemu što je za nas učinio. Danas, nakon deset godina možemo vidjeti zrake svjetlostii Uskrsa ispred nas! Hvala svima, duhovnicima, mještanima, roditeljima i prijateljima Zajednice što nam pomažu na putu do uskrsnuća.“ Proslava je završila koncelebriranim slavljem u crkvi Sv. Petra i Pavla gdje je u homiliji don Ivan Filipović, Cenacolov duhovnik, koji je i sam prošao „put tame u svjetlo“, naglasio kako je Zajednica uistinu Božje djelo, a duhovno iskustvo ukazuje kako je „hrabrost pogledati u samoga sebe i priznati svoje slabosti, ali to je put iskoraka čovjeka koji je u stanju postati svjetlo“. „Prije mjesec dana bili ste mrtve osobe, a sada ste digli ruke, zaplesali na predstavi... neprestano se divim i tu vidim Božje djelo. Bog nam je vratio mir i vraća ga. Danas imamo život! S Bogom je čovjek uzdignut čovjek i, dopustimo mu, neka nam otvori srce i dopusti ljubav“, poručio je Filipović, zahvalivši brojnima i darivateljima, posebice duhovniku Juriću na darivanju sebe u Cenacolu što je popraćeno dugotrajnim pljeskom mnoštva.

Djelo Božje providnosti
Zahvaljujući Božjoj providnosti zajednica Cenacolo je dobila na uporabu veliki franjevački samostan u Šarengradu u kojemu su bile karmelićanke. Za to su zaslužni ponajprije: mons. Marin Srakić, koji je primio Zajednicu u tadašnju Đakovačko-srijemsku biskupiju, vlč. Ivan Jurić, duhovnik Cenacolove kuće u Šarengradu i bivši župnik osječke župe Sv. Luke, ev., te Franjevačka provincija Sv. Ćirila i Metoda, ustupljujući samostan. Do danas je kroz Zajednicu prošlo 800-900 momaka iz: Hrvatske, BiH, Poljske, Slovačke, Rumunjske, Bugarske, Srbije... Nakana za koju duže vrijeme moli Jurić, a prijatelji Cenacola podupiru, jest „staviti Zajednicu bliže Osijeku, aljmaškom Svetištu Gospe od Utočišta“.