Za Ime Marijino, župa se svake godine priprema trodnevnicom. No ove godine je bilo posebno svečano, jer na sam blagdan, župa će ući u obilježavanje svete godine, 300-te obljetnice gradnje župne crkve.

Kroz tri dana, župna zajednica se pripremala za svoj veliki dana.

Prvoga dana trodnevnice započeli smo molitvom krunice u 18 sati, koju je animirao župnik.
Misu je predvodio vlč-Matej Glavica, vicerektor sjemeništa Đakovačko osječke nadbiskupije i ekonom.
Osvrčući se na Evanđelje, vlč. Glavica je usporedio cijelu župnu zajednicu sa čovjekom kojemu je Isus ozdravio usahlu ruku. Trebamo predati Isusu sve što je usahlo i pustiti da nas ozdravi, te da nas vodi putem ozdravljenja. Bog ne mjeri po našim kriterijima. Bog je onaj koji svakoga voli, svi su isti u Njegovim očima. Mi trebamo u svakome čovjeku prepoznatisliku Božju, Njegov hram, ne smijemo nikoga gurati sastrane. Svi smo vrijedni Njegovog pogleda, iako neki smatraju da svaki čovjek nije jednako vrijedan. Isus nam želi otvoriti oči za brata čovjeka i onoga koji je bio drugorazredni staviti u sredinu. U svima nama ima toliko usahloga, mrtvoga, a Isus želi da mu to stavimo na raspolaganje. Ne uzdaj se samo u svoje mogućnosti i snagu, već sve daj Bogu na raspolaganje, ispruži ruku. Isus nas snažno poziva da pružimo ruke jedni drugima. Čovjek ne može biti pravi Isusov učenik ako ne pruži ruku drugome, iako je ona dvadeset godina usahla od ne praštanja. Treba sve to staviti u sredinu Isusove pažnje, ono što je usahlo u tebi, ono što je usahlo u tvojim međuljudskim odnosima; i ozdravit će tvoja okolina. Nema drugog načina, osim Isusovog načina. Njemu zahvaljujemo za svoj život, pa mu zato dajmo sve svoje slabosti. Treba biti Isusov, a takva je bila Blažena Djevica Marija, sva Isusova, vjernica. Nije joj bilo lako kada je Bog tražio od nje da rodi Isusa, nije joj bilo lako reči Josipu, rađati Isusa i hladnoj štali, gledati kako joj Sina razapinju. Ona se sva predala Bogu i rekla, evo službenice Božje, neka mi bude po tvojoj riječi. Budimo i mi poput Marije i recimo Bogu neka mi bude po tvojoj riječi. Jer ono što je usahlo može ponovno oživjeti, završio je propovjed vlč.Glavica.

Drugi dan trodnevnice smo ponovno započeli s krunicom, koji je ovaj put predmolio kapelan.
Svečenik predjedatelj misnoga slavlja, bio je aljmaški župnik vlč.Ante Markić.
U svojoj provjedio je istaknuo sljedeće: '' Stojimo na mjestu gdje Božji narod već stoljećima slavi Boga. Tri stoljeća molitava, sakramenata, svetih misa. Crkva je ne što više od prostora, ona je kuća Božja, prostor u kojemse lako susrećemo s Bogom. Mjesto gdje se nitko ne smije osjećati strancem, jer svi smo braća i sestre, dio jedne obitelji, kako bi se i trebali osjećati. Gradnja Crkve, ne uspjeva bez nas, jer mi smo najvažniji materijal za gradnju. Ne živimo samo sebi, već sebe želimo staviti drugima na raspolaganje. Gospodin nam je dao prostor kao počelo; nije ovo samo zgrada, već duhovno mjesto Božje nazočnosti, žive nazočnosti onih koji su se sabrali u Božje ime slaviti Ga. Veličina Božje kuće ne ovisi o nutarnjoj veličini i vrijednosti, već o zajednici vjernika koja se u njoj okuplja. U Isusovoj crkvi, mi smo svi braća i sestre, okupljeni oko Krista u zajedništvu. To zajedništvo može postati plodonosno za svijet. Isus nas šalje kao što je poslao prve učenike. Kroz tri stoljeća postojanja ove crkve, Gospodin nas okuplja i šalje u svijet da poput živih cigala budemo dijelovi jedne velike duhovne kuće. Dragi brate i sestro, volimo ovu zgradu, sastajmo se, gradimo ju, da ne bi usfalio koji kamen, završio je vlč. Markić svoju propovijedi.
Cijelo misno slavlje, kao i prvoga dana trodnevnice, svojim pjevanjem, animirao je mješoviti zbor naše župe.

Trećeg dana trodnevnice, dan prije župnog goda je i dan posvete župne crkve. Svečano misno slavlje, započelo je pjevanjem vespera, večernje molitve crkve, koje je predvodio zbor mladih naše župe, a također i animirao cijelu misu.
Presjedatelj misnog slavlja, bio je novoimenovani genaralni vikar Đakovaćko osječke nadbiskupije vlč. Ivan Čurić.
Osvrćući se u svojoj propvijedi na priču o trsu i lozi, vlč. Čurić je zaključio da se u toj usporedbi krije temeljna slika našeg krščanskog života, temeljna povezanost Boga i čovjeka. Krščanin ne svjedoči ništa drugo, osim što je životno povezan s Kristom, kao loza na trsu. Vremenom se osuši, ali djelić ostaje i ponovno tjera mlada loza.
Slika poznavanja jezika; vrijedno je poznavati svoj materinji jezik, pokoji strani. Jer možemo reči da kada govorimo i pišemo na nekome jeziku, sposobni smo i misliti na tom jeziku. Govorim li krščanskim jezikom, svojim umom i duhom, govorim Kristovim jezikom. Isus se posve objavio, nije htio da nam istine ostanu nepoznate. Trebamo se truditi ostvarivati poziv koji nam Isus nalaže (Ja sam put, istina i život!). Osjetit ćemo svjetlo i snagu Njegovih riječi. Potrudimo se usvojiti krščanske riječi, što vrlo lako dolazi do našeg srca, našeg iskustva. Što znači riječ krščanin – povezan s Kristovim imenom. U hebrejskom Krist znači mesija, Božji pomazanik (oni koji vrše neku službu). Mi smo Božji pomazanici, imamo neku službu; svi smo svečenici po krštenju, da budemo poput Krista, biti krščanin, biti Božji pomazanik s Kristom.
Riječ Crkva označava zajednicu Kristovih vjernika; dom ili kuća Božje zajednice, mi tvorimo Božji hram. Trebamo ga izgrađivati sami sobom, svojim djelima.
Župa u novozavjetnom, biblijskom značenju označava one koji su pridošlice, stranci; povezuje se s Abrahamom, on je pridošlica na zemlji. Župa je zajednica koja se osjeća poput stranaca na zemlji, jer pogled našeg srca okrenut prema nebeskom Jeruzalemu, nebeskom domu.
Oltar u svakoj crkvi označava Kalvariju, da bude spomen Kristove muke; na oltaru pristupamo Kristu na križu.
Ambon simbolično predstavlja odvaljeni kamen s Kristovog groba, radosna riječ se navješta sa praznoga groba.
Sama vrata, ulaz u crkvu označavaju Krista. Neki sakramenti započinju na vratima crkve, krštenje. Jer sam Krist je rekao ja sam vrata. I zato uđimo kroz Krista, budim u zajedništvu s Njim, završio je svoju propovijed vlč. Čurić