Na samom početku, župnik je pozdravio nadbiskupa Đuru Hranića, braću svećenike, te predstavnike grada, županije i gradske četvrti koji su također bili prisutni velikom misnom slavlju. Sam nadbiskup, kao mladi svećenik, svoje prve pastoralne korake činio je upravo u donjogradskoj župi kao kapelan, i u sjećanje na to vrijeme, gospođa koja je bila prvo dijete, koje je nadbiskup kao kapelan krstio, uručila mu je u ime župe na poklon sliku župne crkve.

Nadbiskup se na početku misnog slavlja zahvalio svima, te posebno pozdravio župnu zajednicu na čelu sa župnikom i kapelanom.
U svojoj propovijedi, nadbiskup se dotaknuo povijesnog događaja iz druge polovine 17.st., kada su naši krajevi bili pod turkom okupacijom. 1683.godine, 250000 vojnika je bilo u okruženju Beča i bilo je pitanje trenutka kada će turska vojska okupirati sami grad. U svoj nesreći, buknuo je i požar na gradskoj crkvi, koji da se proširio, uništio bi skladište baruta i otvorio vrata Turcima za ulazak u grad. Građani i vojnici koji su branili grad, u smrtnoj opasnosti su se obratili molitvom Blaženoj Djevici Mariji za pomoć, na sam blagdan Velike Gospe. Požar je ugašen marijinom zaštitom i čudom. Nadu je vratila i vijest da opkoljenom gradu u pomoć stiže poljska vojska na čelu sa Janom Sobjeskim, na blagdan male Gospe. Papa Inocet proširuje blagdan 12.9. na cijelu crkvu. 1684. godine oslobođeno je od Turaka i područje današnjeg Osijeka. 1714.godine, u osječkom Donjem Gradu, sagrađena je današnja barokna lijepa crkva, dok je 1761 podignut današnji toranj. Dugo se smatralo, zbog pogreške da je crkva građena nekoliko desetljeća kasnije, no iz prve polovice 18.st. postoje zapisi kanonske vizitacije koji potvrđuju da se radilo o greški i da je 1714. bila godina gradnje crkve, a da je posvećena 1732. prilikom kanonske vizitacije. Kao nekad u daljoj prošlosti, tako su krščani se utjecali Mariji i u ovoj bližoj, tijekom domovinskog rada, okupljali su se u ime Marijino, s krunicom u rukama, na trgovima. I danas kada je narušenodostojanstvo čovjeka, krščani ponovno staju zajednu uz Mariju i traže njezin zagovor.

Himan Veliča je izraz marijine duše, čitave njezine osobnosti. Početna zbunjenost, ali snažna vjera koja je obilježola cijeli njezin život. Riječima veliča duša moja Gospodina, Marija navješta Božju veličinu, da Bog bude prisutan na svakom području ljudskog života, ona se ne boji da bi Bog mogao dovesti u opasnost ljudsku slobodu, da bi mogao biti čovjekov rival, ona se ne boji Boga, niti joj smeta Njegova prisutnost. Po Božjoj prisutnosti čovjek biva uzdignut iznad zemlje. Prestajemo biti robovi materije i živjeti od danas do sutra. Adam i Eva su mislili da će ih Bog ugroziti i zato su željeli biti autonomni, slobodni, i time što su odbili Boga, počinili su grijeh. Grijeh uvijek teži za životnom radošću, bira sebe, a ne Boga, odlučuje što će biti dobro, a što zlo. Čovjek promašuje stvarni život, jer odbacuje Boga, srlja u smrt. Bog, Njegove riječi, zapovijedi, glas crkve u javnosti, religija, to je ono što ne pripada modernom životu – rad nedjeljom, pobačaj, obitelj, spolni odgoj – bila i ostaje napast svih generacija ljudi. Nismo ovdje da bismo govorili protiv drugih, već da bismo shvatili da se napast često nastanjuje u našem srcu. Znam što je za mene dobro, što mi odgovara. Ali tada najčešće nužno stradava netko drugi, kada počinjem tražiti što je meni dobro. Po primjeru Blažene Djevice Marije trebamo odgurnuti napast od sebe, ona dopušta da Bog uđe u Njezin život, sluša glas Božji.
Okupljeni smo u godini vjere na početku jubileja, svjesni da napast kuca i napada naša srca, ali primjerom Blažene Djevice Marije ne smijemo se bojati i trebamo dopustiti da Bog uđe i u naš život. Jer smo tek istinski slobodni u Očevoj kući. Ne postoji ništa ljepše nego poput Blažene Djevice Marije biti dotaknuti Božjom riječi, Evanđeljem, Isusom Kristom – crkva izriče vas, vaš integritet donjograđani, da bi radosnije svjedočili bračne i obiteljske vrijednosti, bili otvoreni daru novog života u svojoj obitelji. Đavo poznaje Boga, ali ga ne ljubi. I nama se može dogoditi da poznajemo Boga, ali ga ne ljubimo. Tu smo da bismo bili autentični svjedoci Njegove ljubavi. Draga mladosti kako je lijepo ne robovati nikome i ničemu. Pridružimo se zato marijinom veličanju Boga, kao što su Beč, Europa, Slavonija prije 300 godina slavili u zajedništvu s Marijom. Da bismo u zajedništvu europskih naroda bili svjedoci zajedno s Blaženom Djevicom Marijom, Božje ljubavi. Kako bismo snagom vjere spoznali da Bog uvijek ima zadnju riječ, ljubav prema bližnjemu, istinu, dobrotu; završio je svoju propovijed nadbiskup Hranić.
Molitvu vjernika, na sveći način otpjevali su vlč.Ivan Čurić i vlč.Mato Gašparović.
Nakon pričesti, nadbiskup Hranić je otvorio jubilarnu godinu i predao zastavu, simbol jubilarne godine donjogradskoj župnoj zajednici, dok je zbor mladih pjevao ''Pamtit ćemo sva Tvoja djela'', sa jakom porukom velike Gospodinove slave.
Uz nadbiskupa Hranića, domačeg župnika i kapelana, misnom slavlju koncelebriralo je dvadeset svečenika