Župa „Preslavnog Imena Marijina“ je i ove godine svečano proslavila svetu Ceciliju zaštitnicu crkvenih pjevača. Kako smo polako ušli u tristotu obljetnicu župne crkve, tako je i ovogodišnja sveta Cecilija proslavljena malo drugačije, ovaj put zajedno i mješoviti i zbor mladih naše župe.
Bio je to susret generacija ljudi koji svojim glasovima slave Gospodina, koje svojim predavanjem zajedno okupio maestro Ivo Andrić, glavni i odgovorni za crkvenu glazbu u našoj nadbiskupiji.
Svoje predavanje, maestro Andrić je započeo promišljanjem o euharistijskom slavlju, gdje smo svi kao članovi zborova pozvani pjesmom slaviti Gospodina i animirati zajednicu da kroz to slavlje postane jedno.
Pjevanjem možemo cijeloj zajednici, pa tako i nama samimam pomoći shvatiti otajstvo vjere, pretvorbu koju Krist želi s nama ostvariti, nas slabe pretvoriti u svoje sljedbenike, koji će ga slijediti. Zatim se maestro Andrić dotakao samih dijelova euharitstijskog slavlja. Ulazna pjesma koja treba otvoriti slavlje potaknuti zajednicu okupljenih, dati zamah slavlju; jer prije mise svi djelujemo kao pojedinci, a sa samim početkom uvodne pjesme postajemo zajednica, jedno. Pjesma treba izraziti otajstvo liturgijskog vremena, odgovarati prigodi. Treba naći razumnu mjeru trajanja same pjesme, to je uvodni obred, treba mu dati da se razvije, a ne da bude samo nužda. Problem kod pjevanja dijelova mise (Gospodine, Slava, Svet i Jaganjče) je koju misu otpjevati. Često zborovi kroz te stavke pokazuju svu svoju raskoš četveroglasnog pjevanja, ali zbog toga puk često ostaje samo kao slušatelj. Treba naći određenu mjeru, birati stavke tako da se i zajednica može uključiti svojim pjevanjem. Za Slavu zborovi često posežu za razmim alternativama, no Slava je himna liturgije i treba već od dječje dobi njegovati i polako uvoditi u cijeli tekst Slave. Svet je pjesma Božje slave, pjevamo anđeosku pohvalu. Ako se ništa ne pjeva tijekom euharistijskog slavlja, Svet bi se trebao pjevati, i trebalo bi ga pjevati zajedno sa zajednicom. Jaganjče je pjesma koja prati geste svećenika na oltaru, pri lomljenju kruha. To je najbliža priprava za pričest i ako su svečanije mise, i Jaganjče bi trebao biti duži, bogatiji. Kod pripjevnog psalma jako lako znamo zanemariti njegovu svrhu; mladi često posežu za raznim alternativama koje nemaju veze sa psalmom. Psalmi su nadahnuti, nešto što nam Bog sam stavlja u usta, što trebamo pjevati. Sama antifona je kao ideja koja lebdi nad cijelom službom čitanja. Psalmi su bili prva molitva crkve i svaka manipulacija njima je obezvrijeđivanje Božje riječi. Aleluja se može oblikovati na različite načine, ne smije ambicija zbora biti ispred liturgije. Nismo tu da nastupamo u liturgiji, liturgija je na prvom mjestu. Ponekad se kod molitve vjernika zazivi mogu pjevati i to je lijepi način za uključiti cijelu zajednicu. Kod prikazne pjesme nastaju najveći problemi uz tematiku, jer pjesmom trebamo pratiti događaje na oltaru. Prikazna pjesma je jedna od zgodnijih prigoda kada zbor može nešto otpjevati pokazujući ljepotu četveroglasnog pjevanja. Pričesna pjesma prati hod zajednice. „Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin“ je bila prva pričesna pjesma, zapisana antifona. Tematiku pričesne pjesme bi se trebalo povezati sa službom riječi, te treba prikazati zajedništvo kroz pjesmu.
Treba imati hrabrosti mijenjati praksu, ne posezati za stvarima iz daleke davnine. Jer mise nisu koncerti, misa je nešto živo, otajstveno, gdje treba uključiti cijelu zajednicu. Treba samo lijepo odvagnuti i ne treba zamišljati misu samo kao zbor i pjevače. Liturgijsko pjevanje je ponizna služba, ne protagonist, završio je svoje predavanje maestro Andrić.
Na kraju se domaći župnik Ivan Jurić zahvalio maestru Andriću na poticajnim riječima, a i svim pjevačima na njihovom dolasku na probe. Predavanje je završeno zajedničkim pjevanjem oba zbora pjesme „Slavim Te Gospode“.
Proslava svete Cecilije je nastavljena uz zajedničku večeru i druženje pjevača oba zbora.