Uoči velikog jubileja, tristote obljetnice gradnje župne crkve „Preslavnog Imena Marijina“, župljani su se duhovno pripremali kroz tri dana duhovne obnove. Duhovni voditelj kroz sva tri dana je bio velečasni Ante Vučković, franjevac podrijetlom iz Sinja. Sva tri dana trodnevnice započinjalo se molitvom krunice sa razmatranjima, koje su predmolili novi donjogradski kapelan, mladomisnik Ivan Benaković, zatim župnik Ivan Jurić, te časne sestre milosrdnice koje već godina djeluju na području donjogradske župe. Po završetku krunice, sva tri dana su uslijedile kateheze koje je nadahnuto vodio fra Vučković, zatim sveta misa u zajedništvu više svečenika, koju su svojim pjevanjem obogatili župni zborovi, te na kraju klanjanje pred Presvetim, ponovo nadahnuto riječima fra Vučkovića.

Prvog dana trodnevnice fra Vučković se u svojoj katehezi nakon uvodnih riječi zašto su duhovne obnove potrebne, osvrnuo na ono duhovno što je vodilo stare Grke, Židove, te kršćane. Još su stari Grci smatrali da čovjek ima nešto što nitko drugi nema na kugli zemaljskoj, a to je duh. Čovjek je biće uma, treba ući u prostor nevidljivoga, treba to vježbati. Vježbama su učili oblikovati život. Ako želiš oblikovati svoj život , trebaš „poskidati“ sa sebe ono što je suvišno. Židovi su mislili da čovjek ima potrebu za duhom, ali su drugačije oblikovali svoj duh. Nisu imali svoje škole poput Grka (Platon), već Pismo, Toru. Bili su jedini narod koji je dobio Pismo iz Božje ruke da po njemu oblikuju svoj život; kao narod su se oblikovali kroz Pismo. Krščani su se našli nekako na sredini, između Grka i Židova. Mi, imamo utjelovljenog Boga, Isusa, On je ispunjenje Pisma, vrhunac duhovnosti. Krščani su uvjereni da svoj život mogu brže i bolje oblikovati uz Isusa, a ne uz nekog drugog učitelja. Oni žele svjesno svoj život dovesti u blizinu Isusa. Mi, kao krščani, Isusa fizički ne vidimo, ali imamo sakramente, Pismo, te određujemo život po Njemu. Čovjek je biće Duha, hrani se Duhom. Ako se pak ne hrani, postajemo tupi ljudi. Sa samim Bogom se susrećemo kroz Njegovu Riječ. Tekstovi Njegove Riječi su posve jednostavni, razumijemo ih iz prve; dovedu nas do ključnog pitanja koja se tiču našeg života. Osvrčući se na dio iz evanđelja gdje Ivan svjedoči da je glas jednoga koji viče u pustinji, fra Ante zaključuje da je teško odgovoriti na pitanje tko sam ja, ako nemam uza sebe nevidljivog Boga. Čovjek je više od onoga što mu dajuu roditelji, što drugi naprave, što on sam napravi. Jer ako želim znati tko sam, moram znati tko nisam. Jer postoje tisuće stvari na koje ne znamo odgovor, ako ne znam tko smo.Odgovor na to pitanje, tko sam ja u životu, najbolje se pronalazi u odnosu s Bogom. Ivan ne govori ništa svojim riječima, već uzima riječi proroka Izaije koje su nastale 700 godina ranije. U Novom Zavjetu ima tako jednostavnih rečenica, ali koje duboko prodiru u ljudsku dušu. Ali da li u našim životima ima ikakav takva rečenica. Danas živimo u svijetu kada je lako sugerirati našoj djeci naše želje. Danas nam također ne trebaju nikakve velike knjige, jer Bog je uvijek blizu, i osjetimo da smo zbog nečega važnog došli na svijet. Bog je blizu tamo gdje smo najbliže dobroti svoga života. Bog želi biti milosrdan prema svima nama, želi stupiti u zajedništvo s nama, neizmjerno nas voli i zato su tu milost, ljubav,zajedništvo Duha Svetoga. I ne možemo biti kakvi hoćemo bez obzira kako shvatili ljubav. Ne možemo biti pred onim tko nas bezuvjetno voli, a biti zatvoreni za ljubav. Da li možemo u molitvi izoštriti svoje ljudske odnose? Pa ne bira Isus nikoga a da mu ne zna ime. Pa tako i birajući svoje učenike bira jednog izdajicu. Tako i mi, ma koliko god se trudili pustiti ljude u našu blizinu, među njima će se uvijek naći neki izdajnik. Nakon što ga je izdao, Isus Judu naziva prijateljem, jedina osoba koju On u Novom Zavjetu naziva prijateljem. Neizbježno je da nas najbliži povrijede, ali je važno da smanje naše srce. Isus je svoje učenike izabrao da mu tada budu u blizini, da prošire njegove riječi, riječi koje današnji čovjek ima potrebu čuti. Mi osjećamo u tim riječima da je ondje nešto za sve nas, da govorimo drugim ljudima da budu prihvaćeni, da netko misli na njih. Ne može nam svatko reči važne riječi. Često u nevolji bolesti ljudi i danas dolaze Isusu kao nekada u nadi za izlječenje. Neki misle da je to Božja kazna, neki to znaju, ali sve je to krivo, pogrešno. Nije bolest problem, krivnja je teži problem. Bog je došao skinuti taj teži problem – krivnju. Najteže stvari koje činimo našim riječima je da okrivljujemo jedni druge.
Drugog dana trodnevnice, ponovno smo bili svjedoci kateheze prožete Duhom mudrosti koji se očitovao u riječima fra Ante. Često kada se susretnemo s nekim tko je dobro utemeljen, mislimo kako je postao takav, jer znamo ljude koji nisu savršeni. Pitamo se kako je ta osoba postala savršena. No postoji proces, trud, rad na sebi kako je čovjek postao takav. Jak je utjecaj okoline. Ljudi ne mogu djelovati kao uravnoteženi dok ne raščiste sa lošim djetinjstvom i onda takvi mogu druge povrijediti. Za one uravnotežene pitamo se kako su odrastali. Kao što se pitamo kako je Isus odrastao jer je on bio uravnotežen prema drugima. Čitajući biblijski tekst o Isusovom odrastanju, spoznajemo da nam govori o onome što se događa u bliskim obiteljskim odnosima. Pitanja koja postavljamo u vezi teksta često govore o nama. Bog se ne boji naših pitanja. Kada Mu počnemo postavljati pitanja koja se tiču našeg života, shvaćamo da su najbiblijska pitanja. Po tim pitanjima, Bog nam govori o problemima u našem životu. Ponekad tekstove stavljamo u istu razinu sa vicevima, ako ga više puta čujemo nije više smješan. Pa tako i biblijski tekst. Neki smatraju da liturgija treba dati svaki put nešto novo, a ne kako većina misli, da je to svaki put jedno te isto. Život od kada postoji na ovoj Zemlji, odvijao se uz vodu. Voa je uvijek ista, stalno cirkulira, a generacije se mijenjaju. Tako nešto se događa s ovim tekstovima. Generacije se mijenjaju, ali uvijek trebaju istu hranu odozgo. Tekstovi trebaju stalno biti isti ako želimo živjeti na dobar način; moraju biti isti da bi mogli živjeti u Duhu, u zajedništvu s Bogom. Čitajući dio iz Lukina evanđelja o Isusu u hramu, počinjemo se pitati o čemu on ustvari govori. Tekst ne govori prvenstveno o Isusovom posluhu, već o neposluhu. Isus kada je rođen, zbog Heroda s roditeljima bježi u Egipat. Odlažeći u Egipat i vračajući se u Nazaret, na sebe je hodom preuzeo povijest svoga naroda (bijeg u E). Djeca hodaju putevima svojih predaka, vjere, putevima dobrim, putevima lošim. Idu putevima svojih otaca. A roditelji će zbog svoje djece ponovno ići putevima kojima su išli. Isusovi roditelji su svake godine, kao pravovjerni Židovi išli u hram. Dječak Isus čini isto što i njegovi roditelji. Djeca preuzimaju na sebe ono što im roditelji kažu, a puno ozbiljnije ono što roditelji čine. Dijete je inteligentno i ne nasjea na roditeljske priče. Roditelji odlaze u hram i djeca idu s njima.  Josip i Marija su gradili odnos s Isusom, s povjerenjem. Kada ga nisu našli, vračaju se istim putem. Svijest roditelja da prolaze istim putem, ali na drugačiji način. Ali nemaju tu glavnu ulogu. Josip i Marija nalaze Isusa u hramu nakon tri dana, nalaze nešto neobično. Dijete odrastajući bude okružen učiteljima, kod kojih nema zabrinutosti gdje su mu roditelji, već su zapanjeni njima. I učitelji imaju pitanja i odgovore. Jako je važna obostrana komunikacija. Hram je mjesto gdje mladi čovjek kad odrasta može postaviti sva svoja pitanja. No nakon dvadeset godina, učitelji su u hramu su toliko razjareni na Isusa. U prvom trenutku nema ništa između učitelja i Isusa što bi uništilo neposredan odnos s Bogom, no nakon dvadeset godina učitelji bjesne jer izbacuje trgovce iz hrama, imaju strah da im oduzima moć. Marija i Josip priznaju sami sebi da nisu razumjeli Isusa, a mi bi željeli razumjeti svoju djecu. Ni jedno dijete, počevši od Isusa nije po mjeri svojih roditelja. Roditelji ga neće moći razumjeti, ući u njegovo srce, neće ga moći nahraniti, a on je gladan odnosa s Bogom. Hram mora biti mjesto da ih utješi, vi ne morate razumjeti sve. Ako hoćemo imati zdrave, dobre ljude, moramo biti poput Marije i Josipa, biti otvoreni svojoj djeci, prepustiti sve Bogu. Poslušan može biti netko tko je otkrio odnos s Bogom. Naruši li se taj odnos ni ljudski odnosi ne mogu funkcionirati. Uočavamo što je važno za našu djecu i za nas. Ovi tekstovi služe da dobro oblikujemo ne samo sebe, već i svoje odnose. Tekst na koji se možemo odnositi s povjerenjem da sve dolazi od Boga.
Nema ni jednog grijeha koji se tiče samo mene, tiče se svih nas; jer molim cijelu nebesku zajednicu za oproštenje i pomoć, moje „loše“ se prenosi na druge.
Kateheza trećeg dana trodnevnice se većinom temeljila na učiteljima. Imamo sreće da živimo u vremenu na kraju svijeta gdje je svima omogućeno ići u školu. No postoji dobri i loši učitelji. Dio ljudi je odabrao svoje zvanje jer se susreo s dobrim učiteljima koji su prenjeli svoje znanje na djecu. Kada su djeca mala, ne prepoznaju da li su im učitelji dobri ili loši, smatraju da tako mora biti. Loša iskustva s učiteljima pamtimo kao negativan osjećaj. Tekst u kojem se govori o Isusu kao učitelju, pomaže nam kroz naš život. Mi smo na neki način svi nekakvi učitelji. Najvažniji predmet u životu, kako organizirati svoj život, nigjde se ne predaje, ni na teologiji. Isus razgovara sa učiteljem zakona. Nakon njegovog pitanja, On mu priča priču o milosrdnom Samarijancu, tekst kako mi na zapadu smatramo kako se treba ponašati prema nekome tko je žrtva. Dva su učitelja, Isus kao učitelj i učitelj zakona koji pita Isusa što mora činiti da bi baštinio život vječni. Isus ne daje odgovor. Postoje pitanja na koja sami moramo naći odgovor. Nije važno što stoji u tekstu, već kako to mi čitamo, jer Božji zakon se može čitati različito. Božju riječ možemo pretvarati u oružje ili rabiti ju kao lijek za izlječenje. Od Božje riječi možemo činiti puno stvari. Učitelj zakona jedva čeka da iznese svoje znanje, a Isus ništa ne govori. Tu je razlika između dobrog i lošeg učitelja. Loš učitelj treba tuđe neznanje da bi pokazao svoju moć, a dobar učitelj traži ono što znamo. Isus je dobar učitelj i to ostaje iako ga drugi želi pokazati u lošem svjetlu. Isus hvali znanje drugoga, ali nije dovoljno samo znati, treba ići i to činiti. Isus ne prekida razgovor, ne gubi živce, već nastavlja pričati priču što dobri učitelji rade. Priča omogućuje da vidimo sebe u nekoj drugoj sceni, da prepoznamo koje su poteškoće. Dobri učitelji pričaju priču i kroz nju objašnjavaju na nivou osobe kojoj pričaju. Kako čitati priču o milosrdnom Samarijancu, ne onako kako ju propovijeda crkva kroz 2000 godina, već odgovarati na pitanje tko je moj bližnji. Isusova prispodoba spominje razbojnike, imenuje ih i ostavlja, temelji se na žrtvi. On namjerno bira likove, Svečenik kao negativan lik, vidi ga i zaobiđe, kao i drugi lik iz hrama. Ni mi se ne ponašamo tako da kraj svakog potrebitog stanemo. Treći lik Samarijanac, dođe i vidi što su vidjela druga dva prije ne zaobilazi ga, pokazuje što se dešava u njegovom srcu; sučutno srce je predvorje odnosa s Bogom. Cijela jedna liturgija od gesti kako se odnosi sa čovjekom u ranam. Važniji su goli život i ranjenost, nego što radi u životu, kako izgleda. Isusovim slušateljima se dizala kosa na glavi kada su čuli o Samarijancima, zbog sukoba između njih i Židova. Isus namjerno bira Samarijanca kao dobar lik. U srcu ove priče leži da Isus kroz nju sugovorniku želi reči da je pravo pitanje kojeg čovjeka i iz kojeg razloga pretvaramo u svoga bližnjega. Ne kaže tko je moj bližnji, već kako i kojeg čovjeka pretvara u svojeg bližnjeg. Stvari u jednom trenutku trebaju prestati biti priča i pretvoriti se u život. Isus je učitelj kojem je stalo do toga a otvorimo oči i imamo ispunjeni, spašeni život.

tekst i fotografije Mirena Zake